U traganju za izgubljenom duhovnosti

Koju godinu prije polovice životnoga puta, kao i Velikog Firentinca, Tatjanu Tolstaju zadesili su problemi s vidom zbog kojih je završila na operaciji očiju. Tada njezinu percepciju, kako veli, „napušta impresionizam, a na njegovo mjesto dolazi čisti realizam“. Tolstaja je s vremenom jasno ugledala ne samo svijet koji je okružuje, već i, silom prilika, ono što se nalazilo u njoj, tj. sižee budućih novela koje su joj iskrsnule pred očima tijekom tromjesečnog oporavka, u kojem nije mogla ništa raditi, pa ni čitati, ali je zato prozrela „da može sjesti i napisati dobru novelu – od početka do kraja“.

Kako su stvari s vremenom bivale sve jasnije, iskristalizirao se i prevladavajući format toga zagonetnog unutarnjeg osjećaja „od početka do kraja“, tako što je autorica primijetila, poslije pretipkavanja, da njezine „male forme“ uglavnom zauzimaju oko trinaest stranica. I već nakon prvih objavljenih novela književna kritika znala je da je pod prezimenom Tolstoj rođen novi potomak-nastavljač velike tradicije umjetnosti riječi, koja se u zajedničkom pretku veže i uz devetnaesto stoljeće i slavnoga starinu, a u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća uz Tatjanina djeda, Alekseja Nikolajeviča Tolstoja. Uz tako sjajne pretke, među kojima je i očeva majka, žena Alekseja Nikolajeviča, pjesnikinja Natalija Krandijevska, čijim stihovima završava roman Kis, te djed po majčinoj strani, Mihail Leonidovič Lozinski, književni prevoditelj i pjesnik, Tatjanu Tolstaju očito je morala zadesiti sudbina nastavljača obiteljskog obrta. I samo njezino djetinjstvo bilo je logičan nastavak genetskog „književnog porijekla“. U jednom intervjuu Tatjana Tolstaja o njemu pripovijeda: „Počela sam čitati s tri godine… Čitala sam sve odreda… Moj otac je odlučio da se malo sa mnom pozabavi: sat dnevno, bilo ljeti bilo zimi, morala sam čitati pod njegovim vodstvom kakvu englesku ili francusku knjižicu“, ili malo poslije: „Sa svojih pet godina znala sam svu genealogiju olimpskih bogova.“ Dvadesetak godina poslije Tatjana Tolstaja završit će klasičnu filologiju, ali u stilu, bolje rečeno, načinima komunikacije, neće ostati „tipični klasičar“, pa osim kratkih novela, eseja i jednog romana, piše i feljtone, članke, vodi vrlo popularan talk show „Škola ogovaranja“, komentira u svojem blogu goruća društvena pitanja, a za vrijeme boravka u SAD-u od 1990. do 1999. jedno vrijeme predaje i „creative writing“. Ovo zadnje neobično iskustvo s američkim studentima sažima: „Učila sam ih na koji način da pišu književnu prozu, bolje rečeno, kako da ne pišu, jer je nemoguće naučiti pisati.“

Intertekstualnost, metaforičnost, ornamentalna proza, jezična igra, bajkovitost, mitologizmi, folklorizmi, neka su od važnijih obilježja stvaralaštva Tatjane Tolstaje zbog kojih je većina ruskih književnih znanstvenika smatra postmodernističkim piscem. Počela je objavljivati u politički i društveno vrlo uzburkanu vremenu početka osamdesetih, kada je došlo do „erupcije književnog undergrounda“, transformacije umjetničkih formi te promjene poetika. Za taj „novi val“ ruske književnosti istraživači su skovali kasnije raznorodne termine kao što su „druga proza“, „književnost vremena glasnosti“, „književnost epiloga“, „artistička proza“, da bi se na kraju ustalio međunarodni pojam postmodernizam. U nevelikom, ali zato zgusnutom i probranom izrazu Tatjane Tolstaje, jedna je od najočitijih postmodernističkih tendencija intertekstualnost, što nije čudno s obzirom da je riječ o piscu nevjerojatne erudicije koji se primjerice u novelama intertekstualno razotkriva na razinama poput: prerade teme, iskorištavanja elemenata „poznatog sižea“, javnog i skrivenog citata, posuđivanja, parodija, reminiscencija i aluzija na ruske suvremenike.

Znanstvenici i dobri poznavatelji autoričinog djela kao što su Aleksandar Genis i Mark Lipovecki smatraju da ona nije orijentirana na „realnost života“, već na realnost književnog teksta, dok Boris Paramonov primjećuje da „Tolstaja više intertekstualno funkcionira, nego što piše“. S intertekstualnošću teoretičari vežu „smrt“ individualnog teksta, rastvorenog u citatima, i tzv. „smrt autora“. „Naivnog“, tradicionalnog autora zamjenjuje postmodernistički tip „raskomadanog Orfeja“, „vjesnika kozmičkog kaosa“, rastrganog tuđim citatima i tekstovima, gdje se citati „poput glumaca na pozornici, pretvaraju, glume, dajući intertekstualnom prostoru teatralno-karnevalski karakter“. Evo što o svemu tome misli sama autorica: „Pripisuju mi utjecaj autora koje nisam čitala, a kada im zauzvrat kažem: ‘Ako nisam tobože čitala, otkuda onda, pobogu, utjecaj?’ – onda mi nadmeno odgovore – ‘Ta to nije ni potrebno, znanost je dokazala da nije potrebno… Autora uopće nema, pa i Derrida piše…’ – ‘Ali ako autora nema, onda, prema tome, nema ni Derridaa?’ – ‘A, ne, Derridaa ima, i više nikoga…’“ I još u jednom intervjuu dodaje: „Slavisti, jasna stvar, ne vole kada autor dođe na konferenciju ‘po sebi’, sjedne i promatra kao aždaja sedmoglava, i k tome još nešto i dobacuje.“

Naslov romana Kis odnosi se na mitsko čudovište

Osim intertekstualnosti i vječite ironične zaigranosti u kojoj „igra nije cilj“, već ona odražava realitet i moguće ju je poistovjetiti sa životom, jedna je od glavnih crta stvaralaštva Tatjane Tolstaje metaforičnost u duhu Jurija Oleše, duboko promišljena i lucidna ornamentalnost, vrhunac koje čine asocijativnost, koja podsjeća na Bulgakovljevu frazu: „U rukama je nosila odvratne, uznemirujuće, žute cvjetove“ te sinestezija à la Nabokov, s razlikom koju autorica vrckasto objašnjava: „Nabokov je govorio da on vidi šarena slova i šarene riječi. Ja ih također vidim kao šarene, ali ne kao Nabokov – imamo različite game. Na primjer, on veli da je ime Tamara – ružičaste boje. Molim vas lijepo, o čemu vi to! Tamara je ime tamnoplavo s malom crvenom pjegom po sredini.“

Tatjanu Tolstaju može se čitati na hrvatskom od 2010, kada je izašao prijevod njezina jedinog romana neobičnog naziva Kis (2000). Iza zagonetnog naslova skriva se mitsko zlokobno biće koje posjećuje čovjeka kada se on predaje osmišljavanju života, karikaturalno nazvano „felozofiji“. A felozofiji se predaje glavni lik pod imenom Benedikt, koji kreće u postapokaliptičnu duhovnu potragu za  „životnom azbukom“, tj. počelom i smislom svega, skrivenom u drevnoj kulturi i umjetnosti koje su utemeljene na zaboravljenim moralnim načelima ukorijenjenim u kršćanstvu kao što su: suosjećanje, velikodušnost, pravednost, uzajamna pomoć, poštivanje drugog čovjeka… Kao protutežu toj težnji Tatjana Tolstaja stvara distopijski svijet novog barbarstva, primitivizma i zaostalosti. Tu „podivljalost duha“ autorica Kisa najupečatljivije prikazuje kroz zoomorfnost likova, pa tako u nekim situacijama, zbog stalne potrebe da se igra sa svime, a osobito s čitateljem, nije uopće jasno što su pojedini likovi: jesu li to mačke ili ljudi koji imaju ogromne kandže. Izvor zastranjenja prikazanog još i kroz halapljivost, seksualnu neobuzdanost, vrlo komične mutacije narodnog govora te mnoga druga izopačenja jest kulturni zaborav.

Premda mu zbog viška literarnosti neki kritičari niječu distopijski karakter, u romanu Kis nameće se sličnost sa Zamjatinom, Orwelom, Bradburyjem. Glavna idejna preokupacija autoričina je uznemirenost nad temom povijesnog i kulturnog sjećanja u suvremenoj Rusiji, te misao da su kultura i umjetnost, kakve god da visine postigle, nemoćne pred ljudskim neznanjem, okrutnošću i vandalizmom. Prema riječima A. Pronina, glavni problem Kisa je: „traganje za izgubljenom duhovnosti i unutarnjom harmonijom naraštaja koji je prekinuo kontinuitet nasljeđivanja“.

Iako je tek za roman Kis dobila uglednu rusku književnu nagradu Trijumf, Tatjana Tolstaja već se tijekom osamdesetih i devedesetih dokazala kao velik pisac i obnovitelj tradicionalne ruske novele. Napisala ih je dosad dvadeset i sedam, a skupljene su u različitim zbirkama i izdanjima. Za čitatelje jedno od najzanimljivijih izdanja zbornik je njezinih novela, eseja, članaka i intervjua izašao 2007. pod nazivom Nije Kis, koji na hrvatski jezik još nije preveden. Naslov je reakcija na popularnost i neprestano poistovjećivanje u javnosti autorice s njezinim romanom, a riječ je o svojevrsnoj rekapitulaciji i pokušaju uspostavljanja dijaloga s čitateljem u novom okviru. Uglavnom, svima onima koji dođu u kontakt s ovom autoricom bilo preko romana Kis, a osobito jednog dana preko njenih novela, treba biti jasno da djela Tatjane Tolstaje treba uzimati kao slatko, u malim količinama, jer je sve što je napisala ovijeno ušećerenom glazurom od koje će se neumjereni čitatelj zagrcnuti, te će mu proraditi žgaravica i osjećaj ispraznosti, a ujedno će ga mimoići dubina poruke koja se svodi na gorki „ontološki pesimizam“, kao kada u noveli Noć poručuje glavnom liku Alekseju Petroviču: „Greškom si ti došao na ovaj svijet! Odlazi odavde, nije on za tebe.“

Simbolika naziva ove zbirke (2001) i istoimene novele (1987) vezana je uz društveni pesimizam u prikazivanju književnih junaka i njihove svakodnevice u vremenu postsovjetskog razdoblja, koji se ocrtava u novelama Tatjane Tolstaje te u djelima ostalih „novovalnih“ autora. Ruski postmodernizam, ili „sovjetski barok“, kako glasi još jedan od sinonima za postmodernizam iz kovačnice ruske književne kritike, stavlja u središte zanimanja običnu ljudsku sudbinu, a osobitost Tolstaje jest da u svojim novelama ne prikazuje širok spektar socijalnih problema i njihov odnos prema pojedincu, nego se uglavnom posvećuje unutarnjem ustroju svojih iščašenih likova, kroz koje prikazuje i svoj, kako kaže, „autistični“ pogled na svijet utemeljen na ontološkom pesimizmu. Zbirka Noć, kao i sama novela sa svojim Aleksejem Petrovičem, govori o tradicionalnoj tematici raskida „mašte i stvarnosti“ koja se vuče još od Gogolja i o neravnopravnoj borbi „malenog čovjeka“ sa stihijom života, te o tragičnom bijegu ličnosti od kaosa svakodnevice u područje visoke duhovnosti.

Pobjeći od svakodnevice, poslušati zamamni pjev ptice Sirin, oduhoviti se, zasladiti se, sve nam to u izobilju u svojim djelima nudi ovaj možda najveći majstor suvremene ruske proze.